Ljubav je emocija , ali i motiv, čija je glavna odlika snažna naklonost subjekta prema nekom privlačnom predmetu, pojavi ili biću.Ljubav prema drugoj osobi uključuje osećanje nežne privrženosti, zaokupljenost njenom ličnošću, zainteresovanost za njene potrebe, želje i misli, nesebičnu brigu za njenu sreću i strasnu želju da odnosi budu što prisniji. Udaljenost ili privremena razdvojenost od voljenog objekta može da rasplamsa osećanje ljubavi. Postoje, u zavisnosti od objekta, brojne vrste ljubavi: roditeljska, partnerska, sinovljeva, religiozna, narcistička, bratska itd. Potreba za ljubavlju može biti neurotička, sadistička, mazohistička. U psihoanalizi označava libidinalnu strast, istovremeno nežnu, bestelesnu, s jedne, ali i telesnu, čulnu, s druge strane; infantilnu i zrelu; normalnu i abnormalnu, koja je uvek usmerena ka pribavljanju intenzivnog zadovoljstva. Sigmund Frojd (Freud) osećanju ljubavi pristupa sa razvojnog gledišta. Prvi vid ljubavi je primarni narcizam. Sa uspostavljanjem odnosa prema objektima, ego će nastojati da se svakog prijatnog objekta domogne i unese ga u sebe. Tek u pubertetu, spajanjem čulne i nežne komponente (koje su razdvojene zabranom incesta još u ranom detinjstvu), nastaje normalna, zrela ljubav. Po Erihu Fromu (Fromm), ljubav je „jedini zdravi i zadovoljavajući odgovor na problem ljudskog postojanja“, a zrela ljubav zadovoljava osnovnu ljudsku potrebu za povezanošću sa drugima, uz očuvanje identiteta ličnosti. Ljubav kao „doživljaj pojačane vitalnosti i moći“, koja pojedinca ispunjava radošću, nema svoj koren u biološkoj, već u psihološkoj potrebi čoveka da reši problem svoje egzistencije.